Uz 15. Tjedan psihologije, volonterke i djelatnice našeg Obiteljskog savjetovališta u rubrici ”Pišemo vam u tjednu psihologije” donose niz zanimljivih i poučnih psiholoških tekstova. Danas pročitajte što kaže psihologinja Kate Tia Divizić o temi emocionalnog zlostavljanja. ”Emocionalno zlostavljanje ili zanemarivanje djece odgovornost je svih odraslih u djetetovom okruženju i njihova je dužnost osiguravanje sretnog djetinjstva koje im samim postojanjem pripada” – piše naša Tia.
Konvencija o pravima djeteta prvi je pravni dokument u kojem se djetetu pristupa kao subjektu s pravima, a ne samo kao osobi s posebnom zaštitom. Njezinim izdavanjem 20. studenog 1989. godine počelo je jačanje prepoznavanja važnosti dječje dobrobiti, a njome kao pravnim aktom zajamčen je niz dječjih prava – na igru, obrazovanje, zdravlje, zaštitu i još puno toga. U 32 godine svakako smo kao društvo napredovali u zaštiti djece, ipak, praksa pokazuje kako još uvijek postoji velik broj djece koja pate zbog različitih oblika zlostavljanja ili zanemarivanja.
Porastom standarda življenja, smanjio se broj djece koja trpe zbog loših uvjeta življenja, siromaštva. Ipak, raste vidljivost ,,finijeg” zanemarivanja – emocionalnog, koje zbog teškoće definiranja često ostaje neprepoznato, a čije su posljedice daleko ozbiljnije nego što neki smatraju. Općenito se može odrediti kao kroničan stav ili postupanje roditelja ili skrbnika koje ometa razvoj djetetove slike o sebi.
Emocionalno zanemarivanje ili zlostavljanje uključuje širok raspon ponašanja:
– odbacivanje djetetovih potreba (omalovažavanje, kritiziranje, sprječavanje razvoja autonomije, sprječavanje razvoja odnosa s drugim ljudima odbijanje potreba i sl.);
– teroriziranje (učestali, kontinuirani verbalni napadi i prijetnje, izloženost nasilju u obitelji);
– ignoriranje i degradiranje djeteta;
– manipuliranje u svrhu postizanja nekih svojih ciljeva (npr. manipulacija u razvodu);
– izolacija;
– ponižavanje;
– pritisak na dijete da brže odraste što proizlazi iz roditeljskih potreba.
Djeca koja su izložena navedenim ponašanjima, odrastaju izložena velikom stresu, što je praćeno visokom razinom kortizola koja nepovoljno djeluje na uništavanje moždanih stanica i narušavanjem veza unutar mozga što direktno djeluje na razvijanje djetetovih kompetencija i vještina – od kognitivnih funkcija do verbalne i neverbalne komunikacije, kapaciteta za stvaranje povjerenja u druge oko sebe. Ovisno o dječjoj dobi, razlikuju se posljedice ponašanja po dijete, a sva djeca osjećaju kao da s njima ,,nešto nije u redu”, odnosno negativno je djelovanje na njihovo psihološko zdravlje emocionalni razvoj te osjećaj samopoštovanja. Pojavljuju se teškoće na emocionalnom i ponašajnom planu, problemi u školskoj prilagodbi, slabiji školski uspjeh, psihosomatske teškoće (glavobolje, povraćanje i prolijevi…). U starijoj dobi mogu se javiti različita rizična ponašanja (zlouporaba sredstava ovisnosti, bježanja, autodestruktivna ponašanja).
Roditelje može zabrinuti prepoznavanje vlastitih postupaka u navedenim ponašanjima, međutim važno je istaknuti da bismo nešto definirali kao zlostavljajuće ponašanje, mora se raditi o ponavljajućim, učestalim postupcima koji obilježavaju odnos i način djetetova života, a ne sporadične epizode neprimjerenih odgojnih postupaka. Također, uvidi su ključni u prepoznavanju štetnih obrazaca i iako bolni, nužni su za mijenjanje i odabiranje najboljih opcija u odgoju djece. Nadalje, neki roditelji skloni su drugoj ,,krajnosti”, odnosno ponašaju se prezaštitnički prema djeci što također sprječava njihov razvoj i takav odnos ne dopušta djeci razvijanje vlastite neovisnosti.
Važnu ulogu imaju i stručnjaci koji rade s djecom i roditeljima, a kojima često zna biti bolno prihvaćanje stvarnosti koju neka djeca žive. Međutim, mogućnost podnošenja djetetove patnje ključna je u izbjegavanju ignoriranja očitog problema. Kako bi se mogli nositi s izazovima koje donosi rad s djecom i roditeljima, važan je kontinuiran rad na sebi, ali i podrška sustava u stvaranju svijeta dobrog za djecu.
Emocionalno zlostavljanje ili zanemarivanje djece odgovornost je svih odraslih u djetetovom okruženju i njihova je dužnost osiguravanje sretnog djetinjstva koje im samim postojanjem pripada.
Kate Tia Divizić, mag.psih.
Literatura:
Killen, K. (2001). Izdani – zlostavljana djeca su odgovornost svih nas. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.
Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba (2020), https://www.poliklinika-djeca.hr/za-roditelje/stresni-dogadaji/emocionalno-zlostavljanje-oblici-posljedice-i-tretman/. Pristupljeno 11. veljače 2022.
UNICEF (2022) https://www.unicef.org/croatia/konvencija-o-pravima-djeteta. Pristupljeno 11. veljače 2022.
